Piratstvo sportskih prijenosa u Hrvatskoj prerasta u ozbiljan, organiziran biznis s desecima tisuća korisnika i milijunskim štetama. EUIPO procjenjuje da više od četvrtine mladih gleda utakmice na ilegalnim servisima, dok u zemlji djeluje do 200 tisuća pretplatnika nezakonitih IPTV paketa. Odvjetnica Lara Ljubičić upozorava da time ne profitiraju samo piratske mreže, nego gube klubovi, sportaši i sami korisnici, koji riskiraju krađu podataka i kaznenu odgovornost. U razgovoru za tportal objašnjava razmjere problema, postojeće rupe u sustavu i što Hrvatska mora napraviti da se tome konačno stane na kraj.

Koliko su piratstvo sportskih prijenosa i krivotvorenje sportske opreme ozbiljan problem u Hrvatskoj? Možemo li govoriti o rastu tih pojava u zadnjih nekoliko godina, posebno s razvojem digitalnih platformi i streaming servisa?

Prema istraživanju koje je proveo EUIPO, samo Ilegalno gledanje sportskih prijenosa generira više od milijardu eura nezakonitih prihoda godišnje na razini EU, dok više od četvrtine mladih i gotovo 12 posto ukupne populacije gleda sportske prijenose putem ilegalnih platformi i streaming servisa. S druge strane, istim istraživanjem utvrđeno je da je preko nekoliko posto Hrvata priznalo da je namjerno kupilo krivotvorenu robu.

Prema neslužbenim podatcima, procjenjuje se da u Republici Hrvatskoj postoji između 100-200 tisuća korisnika/pretplatnika ilegalnih servisa, što upućuje na razmjere ozbiljnosti problema s obzirom na negative ekonomske, socijalne, kulturne i ekološke posljedice koje piratstvo donosi. Razvoj digitalnih platformi i streaming servisa doveo je posljedično do razvoja naprednih oblika internetskog piratstva poput PaaS (Piracy as Service), i drugih sofisticiranih metoda čineći suzbijanje internetskog piratstva izazovnijim.

Koliko digitalno piratstvo sportskog sadržaja šteti nositeljima prava, a koliko samim sportskim organizacijama, klubovima i sportašima?

Digitalno piratstvo sportskog sadržaja nanosi višestruku štetu cijelom ekosustavu profesionalnog sporta smanjujući prihode od prijenosa, sponzorstava i oglašavanja, te se na globalnoj razini broji u milijardama. Šteta za nositelje prava očituje se u izravnim financijskim gubitcima zbog neovlaštenih prijenosa, te u smanjenoj vrijednosti medijskih prava jer kad se sadržaj ilegalno distribuira, prava za prijenos gube na ekskluzivnosti, što smanjuje njihovu tržišnu vrijednost. U pogledu učinka na klubove i organizacije, digitalno piratstvo dovodi do manjih prihoda od sponzorstava i oglašavanja jer piratstvo smanjuje gledanost legalnih prijenosa.

Posljedično, manje prihoda znači manje ulaganja u infrastrukturu, razvoj mladih talenata i organizaciju natjecanja pa profesionalni sportaši ostaju bez dijela prihoda koji financira njihove karijere. Također, piratstvo može biti štetno i za same korisnike takvih usluga, jer se korisnici pored lošije kvalitete izlažu i raznim vrstama povreda privatnosti odnosno krađi osobnih i financijskih podataka kroz zlonamjerne softvere koji takvi servisi distribuiraju.

Koji pravni mehanizmi trenutno postoje u Hrvatskoj za borbu protiv ilegalnog streaminga sportskih prijenosa, ali i prodaje krivotvorene sportske opreme?

Ilegalni streaming sportskih prijenosa prvenstveno se tretira kao povreda autorskih i srodnih prava, te su ZAPSP-om propisani brojni instituti te privremene mjere radi blokiranja ili uklanjanja sadržaja. Kaznenopravno, postoje dva kaznena djela predviđena Kaznenim zakonom – nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača, te kazneno djelo povrede drugih autorskom srodnih prava.

Akt o digitalnim uslugama (DSA) primjenjuje se u RH, te je provedbenim aktom HAKOM stavljen u ulogu koordinatora s ovlastima nad online platformama.

Što se tiče krivotvorina, ključnu ulogu imaju carina i prekršajni sudovi (zadržavanje, oduzimanje i uništenje), uz postupke predviđene Zakonom o žigu zbog povrede žiga, te pod određenim slučajevima i pokretanje kaznenih postupaka radi kaznenog djela povrede žiga.

Postoje li u Hrvatskoj presedani ili konkretni slučajevi u kojima su nositelji prava uspjeli zaštititi svoje sadržaje od ilegalnog streaminga ili krivotvorenja?

Prema dostupnim podatcima za 2024. godinu, što se tiče krivotvorenja, tijekom 2024. godine Carinska uprava pokrenula je 616 postupaka povodom pošiljaka zbog sumnje na povrede prava intelektualnog vlasništva, pri čemu je uništeno više od 1,1 milijun komada krivotvorenih proizvoda (pretežito duhanskih proizvoda, odjeće i dodataka, te ostalih artikala) ukupne vrijednosti preko 4,2 milijuna eura.

S druge strane, u 2024 na području povrede autorskih i srodnih prava evidentirano je jedno prijavljeno kazneno djelo nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača iz čl. 285. KZ-a s 11 prijavljenih počinitelja, dok su četiri osobe osuđene za kaznena djela protiv intelektualnog vlasništva, dvoje u svezi kaznenog djela povrede autorskih prava i srodnog prava umjetnika izvođača i jedna u svezi kaznenog djela povrede autorskom srodnih prava, te dvije osobe zbog kaznenog djela povrede žiga, dok aktivnost trgovačkih sudova se broji u više stotina riješenih predmeta s područja prava intelektualnog vlasništva.

Tako da definitivno postoje konkretni slučajevi u kojima su nositelji uspjeli zaštiti svoja prava, no odvojeno pitanje je efikasnost. Sama činjenica uspjeha u zaštiti prava u vidu donošenja sudskih meritornih odluka i mjera ujedno ne znači njihovu pravodobnost, ili da su pak sanirane posljedice koje su time prouzročene nositeljima prava.

Kako ilegalni streaming u praksi funkcionira – tko su glavni posrednici i gdje se zapravo nalazi većina tih servisa?

Ilegalni streaming, kako uživo tako i na zahtjev, te ilegalni IPTV kao njegov specifični oblik, najčešći su modaliteti neovlaštenog iskorištavanja digitalnog sadržaja zaštićenog autorskim i srodnim pravima. Sadržaj se stječe bilo presretanjem, bilo preusmjeravanjem programskih signala zakonitih prijenosa, ili pak neovlaštenim kopiranjem i dijeljenjem zaštićenog sadržaja koji su stvorili ovlašteni producenti.

Pristup sadržaju pružaju i mnoge druge P2P mreže, a postoje i specijalizirani torrent trackeri. Danas svjedočimo razvoju naprednih modaliteta piratstva, pa tako se razvio i pojam PaaS (Piracy as Service), a odnosi se na usluge ili platforme koje olakšavaju ili omogućuju piratstvo pružanjem potrebne infrastrukture, tehnologije i golemih biblioteka nezakonitog digitalnog sadržaja poput filmova, TV emisija ili softwarea, i to drugim web stranicama ili krajnjim korisnicima.

Svi navedeni modaliteti izrazito su promjenjivi, što se očituje u čestoj promjeni lokacije poslužitelja koji se nalaze izvan RH često u jurisdikcijama koje nemaju razvijenu dostatnu regulativu u svezi zaštite digitalnog sadržaja, odnosno putem promjenjivih domena, što stvara goleme izazove u pogledu njihova praćenja, otkrivanja i brzog gašenja.

Može li međunarodna suradnja donijeti konkretnije rezultate i Hrvatskoj? Kakvu ulogu u borbi protiv piratstva imaju tehnološke kompanije – platforme, pružatelji internetskih usluga i platni servisi?

Da, kroz međunarodnu suradnju mogu se ostvariti značajne koristi. Prvenstveno brže i koordinirano uklanjanje i blokiranje kroz razmjenu indikatora i kroz uvođenje i korištenje ‘dinamičkih’ naloga koji smanjuju migraciju piratskih izvora na ‘zrcalne’ domene tijekom prijenosa uživo.

Zatim, suradnja i zajedničke istrage olakšavaju prikupljanje dokaza u više država i gašenje infrastrukture. Također, suradnja s međunarodnim platnim shemama i oglašivačima odvraća monetizaciju, što je ključno za prekid financijskih tokova odnosno financiranja piratskih mreža, dok uporaba EU obuka i alata jača kapacitete i skraćuje vrijeme reakcije i smanjuje troškove.

Koliko su hrvatski potrošači svjesni da gledanjem utakmica na ilegalnim streamovima ili kupnjom krivotvorene opreme zapravo sudjeluju u kaznenom djelu? Koliko bi tu bila važna edukacija?

Nedovoljno, iako se u posljednje vrijeme razina svijesti nastoji podići. Nažalost, mnogi potrošači još uvijek ne percipiraju određene oblike piratstva kao kazneno djelo odnosno povredu prava intelektualnog vlasništva, već kao besplatnu ili ‘povoljniju alternativu’ legalnim servisima.

Pored krajnjih potrošača, tu su i ostali koji komercijalno iskorištavaju sadržaj istim putevima i nude krajnjim potrošačima piratski sadržaj, poput ugostiteljskih objekata i sl.

Kako je ranije izneseno, istraživanje EUIPO-a u 2024 g. pokazalo je da oko 12 posto građana Hrvatske pristupa sportskim sadržajima putem ilegalnih izvora, dok je taj udio među mladima (15–24 godine) čak 27 posto, dakle više od četvrtine mladog stanovništva, a prema neslužbenim procjenama u Hrvatskoj postoji oko 100-200 tisuća pretplatnika takvih izvora.

Isto naglašava potrebu za daljnjom sustavnom edukacijom na svim razinama, kako bi se u potpunosti sagledale posljedice koje piratstvo donosi na svim razinama.

Može li se očekivati donošenje strožih zakona ili posebnih tijela za nadzor digitalnog piratstva? Koji su ključni koraci u borbi protiv piratstva?

To je očekivan i logičan korak, prvenstveno dopune koje bi omogućile bržu i dosljedniju provedbu mjera protiv piratstva.

Prema mom mišljenju, ključni koraci odnosno prioriteti su uspostava privremenih dinamičkih mjera za prijenose uživo, uspostava standardiziranih i transparentnih protokola blokiranja te specijalizirana obuka tijela koja sudjeluju u sustavu borbe protiv piratstva.

Također, učinkovit model bi bio uspostava jedne nacionalne kontakt točke i stalne međuresorne skupine u cilju harmonizacije mjera i praksi borbe protiv piratstva. Operativno, treba podupirati sklapanje formalnih sporazuma s ISP- ovima, platnim servisima i oglašivačima o blokiranju i prekidu monetizacije piratskog sadržaja, akreditirati ‘trusted flaggere’, sve uz trajnu edukaciju i promociju legalnih izvora (poput EUIPO-ve Agorateke kojoj se Hrvatska upravo pridružila).

Iskustva drugih EU država (npr. Italija, Španjolska) pokazuju da specijalizirani sustavi za brzo uklanjanje piratskog sadržaja, formalizirani modeli suradnje s ISP-ima i brzi/dinamički nalozi donose mjerljivo smanjenje piratstva, što bi se i u RH moglo primijeniti uz poštivanje načela proporcionalnosti, uz jasne postupke žalbe i minimalizaciju ‘overblockinga’, što je i preduvjet dugoročne održivosti takvih mjera.

(Autor: L. Špiljak, Foto: Zvonimir Ferina / Pexels)